U brojnim raspravama, istupima i polemikama koje se vode u našim i o našim seoskim sredinama vidljivo je da sudionici pod pojmom sela podrazumijevaju različita značenja, pri čemu dominira „selo“ kao socioekonomska kategorija. Štoviše, neki (slabije upućeni u problematiku) mu namjerno ili nenamjerno pridaju i pežorativno značenje ismijavajući ideju da bi se tu još uvijek moglo i nešto proizvoditi ukoliko bi bilo zainteresiranih za tu djelatnost.
U socioekonomskom smislu selo je sredina s prevladavajućom agrarnom djelatnošću. To znači da većina stanovništva glavni izvor prihoda nalazi u primarnom sektoru. Naša sela već odavno nisu u toj fazi. Ona je trajala otprilike do zamaha industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata. Tadašnja poslijeratna tranzicija nametnula je fazu dvojnog gospodarstva, agrarnog i industrijskog. Glavni razlozi bili su blizina Zagreba kao industrijskog centra, nastavak školovanja nakon završene osnovne škole i stanovništvo starije dobi koje se znalo baviti samo poljoprivredom. Prirodnim nestajanjem tog segmenta stanovništva odumire i agrarna proizvodnja u našim selima. Ona i dalje ostaju sela, zadržavajući drugo značenje tog pojma, ono prostorno koje se odnosi na fizionomiju naselja. U tom smislu govorimo o selu kao prostornoj kategoriji koja ima karakter ruralne sredine. Nju obilježavaju obiteljske kuće s okućnicama, prostrane prirodne zelene površine, mala gustoća izgrađenosti što za posljedicu ima i malu gustoću naseljenosti, manji infrastrukturni pritisak i dr.
S obzirom da su naša sela zapravo stara naselja, imamo naslijeđen manje pravilan raster parcela (nepravilniji udaljavanjem od glavne prometnice) koji je najviše posljedica višekratnih cijepanja posjeda pri nasljeđivanju. Možemo slobodno reći da mi, stanovnici općine Brdovec, danas živimo urbanim načinom života, istodobno uživajući sve blagodati ruralne sredine. Zato i jesmo sredina poželjna za život. Bavljenje poljoprivredom posve je rudimentarno, više svedeno na hobizam u povrtlarstvu. Pa ipak, jačanjem svijesti o zdravoj hrani, a pogotovo uvažavanjem Europskog zelenog plana, izuzetno je važno ostaviti takvu mogućnost sadašnjim i budućim stanovnicima naše općine. To je ostvarivo samo u ruralnim sredinama.
Moramo biti svjesni činjenice da je prostor dinamična kategorija koja i spontano i planski nužno doživljava promjene. Ali moramo biti svjesni i činjenice da smo u poziciji usmjeravati te promjene. Ruralna naselja se također proširuju, nastaju novi „ruralni kvartovi“, ali unaprijed promišljeni i razrađeni, zadržavajući karakter naselja i poštujući njegovu tradiciju. Jedan od primjera kako to može izgledati prikazan je na donjoj slici. Ovo je primjer iz Slovenije, države koju često povezujemo s puno većom brigom o prostoru nego što je to kod nas.
Gdje je u tome naša općina? Naša općina je na prekretnici. Koliko god je blizina Zagreba naša velika prednost, toliko postaje i prokletstvo jer svaki veliki grad „proždire“ svoju okolicu. Situacija je još gora kad to dodatno potiču i određeni lobiji koji u maksimiziranju stambenih kvadrata na jedinici površine „pumpaju“ što veću zaradu. Oglasi za kupnju stanova u novim zgradama u okolici Zagreba redovito naglašavaju da su to zgrade „u mirnom okruženju“, „u skladu s prirodom“, „okružene perivojima“… Uglavnom, shvatili ste, sve su to puste tlapnje. Jer ta mirna okruženja ostaju mirna samo dok ih ne zahvati urbanizacija (prema definiciji nastanak i širenje gradova). A u stvarnosti, riječ je o čistoj devastaciji ruralnih prostora koji više neće biti ugodni za život niti sadašnjim niti budućim stanovnicima. Bilo bi zanimljivo pitati Zaprešćane koliko su sretni bujanjem betonske džungle, čak i oni koji žive u gradu. Što bi takav smjer tek značio za našu ruralnu sredinu?! Takvom devastacijom nestaju prostori u kojima mnogi vide „svoju kućicu, svoju slobodicu“. Tu slobodicu oduzimaju im pohlepni građevinari, a prije njih kratkovidni donositelji loših odluka. Upravljanje prostorom mnogo je složenije nego upravljanje kapitalom i nosi posljedice koje se ne mogu ukloniti.
Naše stanovništvo može jasno reći što želi i što ne želi i ima pravo boriti se za ono što želi. Želimo li da nam nove građevinske površine budu geta višestambenih zgrada s gustoćom naseljenosti od nekoliko stotina stanovnika na kvadratni kilometar, i to u uvjetima u kojima infrastruktura već i sad „puca po šavovima“? Ili bismo se radije ugledali na primjer iz Slovenije?
Urbanizacija NIJE put razvoja jedne seoske ruralne sredine, a forsiranje porasta broja stanovnika pod svaku cijenu NIJE put razvoja naših sela.
Odgovori